Intervjui 2010. Dark Fortress (Morean)
| Dark Fortress (Morean) |
Nešto je trulo na black metal sceni, a to je pogotovo u ovom žanru i te kako pozitivno. Black metal je konačno počeo da širi svoje granice, tako da rat od prije koju godinu između true black metalaca i onih koji preferiraju Dimmu Borgir i slične polako gubi smisao. Da stvari budu komplikovanije, danas je black metal možda žanr sa najširim granicama uopšte. Za jedan bend kao Dark Fortress taj rasplet situacije nije previše novog donio obzirom da nikada nisu pripadali niti jednoj od gore pomenutih frakcija, već su gurali svoju viziju, pa tako i na novom albumu po imenu "Ylem". U cilju razotkrivanja samog naziva albuma, te da bi adekvatno progovorili o razvojima na metal sceni, mi smo razgovarali sa frontmenom benda Morean-om, koji ima široku muzičku pozadinu, a i intimne veze sa našim glavnim gradom Sarajevom u kojem ga nekada možete sresti bez šminke. Razgovor se razvukao do duboko u noć, tako da smo za vas ostavili one najinteresantnije dijelove. Uživajte.
Pozdrav još jednom Morian! Hoćemo li se sada baviti malo bendom Dark Fortress? Razgovarali smo već jednom kada si nam objašnjavao proces buljenja u ogledalo u cilju pronalaska sasvim drugog svijeta i vjerujem da su ljudi to isprobali. Ja iskreno nisam. Ali sam vas zato gledao uživo na Metal Camp festivalu i moram priznati da ste bili jako intenzivni. Hvala! Taj koncert je bio zaista čudan. Nastupali smo tek u 3 ujutro, ali srećom, bilo je puno. Mislim da se moramo zahvaliti bendu Tankard jer su oni svirali prije nas (smijeh). Sam dolazak na festival nije bio jednostavan i žao mi je što smo ostali jako kratko, ali ono što smo vidjeli je zaista super. Sam nastup je također bio dobar i drago mi je da ti se svidjelo. Činjenica je da si ti kao pjevač došao u bend kada je album "Eidolon" muzički već bio završen, ali si dobio priliku da napišeš sve tekstove i tako promijeniš koncept. Od tada si u bendu i jasno je da si za novo izdanje od početka imao priliku da učestvuješ. Kako je to izgledalo i koliki je tvoj doprinos muzičkom iskazu novog albuma? Da li si mogao da utičeš na komponovanje V. Santura-e? Mislim da se može reći da sam imao malo uticaja na komponovanje. Mi smo naime već godinu unaprijed znali kada treba da izađe novi album, tako da smo imali dovoljno vremena da se pripremimo. Većina pjesama je naravno autorsko djelo V. Santura-e, a ima i pjesama koje je napisao naš drugi gitarista Asvargr. Jednu pjesmu sam napisao i ja sam, a jednu sa našim bubnjarem. Neke stvari smo završili tek u studiju, tako da je kompletan album više-manje spontan. Ono što smo znali je to da nećemo ponavljati album "Eidolon", niti želimo da zvučimo kao na "Seance" ili "Stab Wounds". Uvijek želimo da idemo korak dalje, pa da je i nama pri komponovanju zanimljivije. Kako će album na kraju izgledati? I mi smo to saznali tek kada smo snimili sve. Čak je i meni trebalo vremena da svarim kompletan materijal i da ga složim na album kako treba. Mi smo ipak bend koji se nikada nije ograničavao na jedan stil i ovdje smo pokušali iskoristiti to na najbolji mogući način. Težili smo tome da svaka pjesma bude posebna, da ima svoj svijet i u svrhu toga smo ukinuli sve granice. Nismo sada pokušavali da pod svaku cijenu ostanemo true black metal. To je kako smo se sada osjećali. Možda na idućem albumu sve bude potpuno drugačije. Mi smo otvoreni po tom pitanju.  Vjerovatno se ne sjećaš, ali kada smo razgovarali o albumu "Eidolon", moja jedina kritika je bila da na albumu nema onih mirnih dijelova koji su krasili "Seance", pa čak i "Stab Wounds", a koji po mom mišljenju opasnije zvuče nego neki blastbeat. Na ovom albumu su ti mirni dijelovi ponovo tu, s tim da sad čak imate i mirnih dijelova sa blastbeat-om! Tako je! Naš bubnjar Seraph studira bubnjeve na univerzitetu i naravno, svaki mjesec nauči nešto novo, pa nas iznenadi sa idejama. Uostalom, ne mora blastbeat biti najjednostavniji na svijetu. Na novom albumu imamo puno primjera gdje Seraph kombinira blastbeat sa drugim ritmovima, pa to zvuči jako zanimljivo. Mislim da na albumu čak imamo samo dva "normalna" blastbeat-a, sve ostalo je malo zapetljano. To su ti detalji koji su nama zanimljivi, ali i koji dižu sam album na jedan veći nivo. Naravno, biće ljudi kojima će to smetati ili kojima ne odgovaraju mirniji dijelovi naše muzike, ali to nas ne zanima previše. Nismo mi Dark Fortress da bi se nekome svidjeli, već zato što uživamo u muzici koju pišemo. Hajde onda da razgovaramo o novom albumu. Naziv mu je "Ylem" i ako sam dobro shvatio, taj pojam znači "stanje elemenata prije velikog praska"... Tako je, Ylem je glavna substanca univerzuma iz koje je nastala materija, pa kasnije i sve ostalo. Album počinje već sa naslovnom pjesmom, koja je u stvari magično prizivanje statusa Ylem-a. Da bi se došlo do toga, sve što postoji bi moralo umrijeti ili nestati i to je ono čemu teži ova pjesma.  Dakle, već na samom početku se priziva kraj svega. Iako se većina pjesama poklapa sa nazivom albuma i ovim pojmom, najavili ste da ovo ipak nije pravi konceptualni album, zar ne? To je tačno. Ja nekako nisam želio da ponovo pišem sve pjesme na jednu temu. Pa sam opet, prilikom samog komponovanja primjetio da mi je puno lakše pisati ako promatram album kao jednu cjelinu. Kako god sam zamišljao album, težio sam tom konceptu uništenja svega što postoji, na ovaj ili onaj način. Nekako je to tema koja me je zaposjela u periodu pisanja za album. Naravno, poruka je prilično nihilistička, jer sve mora nestati i ovdje nema nikakve utjehe. Ja sada imam osjećaj da sam rekao sve na tu temu, tako da će možda idući album biti potpuno drugačiji. Na zadnjoj pjesmi albuma, numeri "Wraith", ne pjevaš ti, već gostuje čovjek po imenu Mortal. Ko je on i odakle vam ova ideja? Mortal je naš jako dobar prijatelj koji je oduvijek bio metalac. Nekad u toku svog obrazovanja je završio pjevanje, tako da je danas jako dobar pjevač. Kada je Santura pisao pjesmu "Wraith" na umu je imao upravo njegov glas. Nama se svima svidjela ideja i mislim da jako dobro zvuči, pogotovo kao zadnja numera na albumu.  Ko ugrabi ograničeno izdanje, imat će i bonus pjesmu "Sycamore Trees", poznatu iz kultne serije Twin Peaks. Kako se ova obrada uklapa u ostatak albuma? Vjerujem da si upoznat sa tom serijom. Pjesma koju smo obradili svira tokom posljednje scene serije kada agent Cooper ulazi u crnu ložu. Atmosfera te scene, to propadanje, ta crna sjena koja se osjeti je fenomenalna. Ja se dan-danas naježim kada pomislim na tu scenu, iako je tako jednostavna, a i pjesma je tako mirna, pa je čak i tekst prilično miroljubiv. Sama atmosfera se i te kako uklapa u "Ylem". Ja sam naravno pjesmu preuredio, ona je sada još dublja, puna gitara i toga i želio sam da to bude dodatni desert na kraju albuma, bez da ponovo srljamo u neki black metal. Vratimo se još malo na samu tematiku. Pročitao sam da se tvoji tekstovi nekada bave temom iz različitih perspektiva. Kako to treba da shvatimo? "Ylem" je kraj svega ili početak svega, zavisi kako se uzme. Naravno, na takve kolosalne stvari čovjek može gledati na različite načine. Ima pjesama gdje je to na kosmičkom nivou, jer promatram čitav univerzum kako se raspada. Treća pjesma "Osiris" se naravno bavi samouništavanjem, dakle načinom kako čovjek može da uništi sebe. Na istu temu se može gledati kroz religiju kao u pjesmama "Nemesis" ili "The Valley". U tim pjesmama prvenstveno govorim o tome kako ljudi rado navode religiju kao opravdanje za uništavanje nečega, prvenstveno drugačijeg. Sve te pjesme su nastale odvojeno i nisu uopšte trebale imati veze, ali se nekako ipak sve bave činjenicom da ništa nije vječno, te da će nekada nestati i to u potpunosti.  Zadnja pjesma je ipak "Wraith", a to je koliko ja znam utvara. Otkud sad to ako sve treba da nestane? Pa ako se čovjek bavi potpunim nestajanjem, mora se zapitati, šta ako neki fantom ipak ostane. Šta ako postoji nešto što ne može umrijeti, ne može nestati i mora da bespomoćno gleda kako sve ostalo nestaje? Za mene je to najgora moguća pomisao. Da me sada pitaš koja je moja vizija pakla, jedna od mnogih je sigurno besmrtnost ili beskrajnost. Sve što nema kraja u neko doba postaje pakao. To važi i za najbolje stvari na svijetu. Da ti neko svaki dan servira tvoje omiljeno jelo, nakon nekog vremena bi poludio. Ili da čuješ stalno omiljenu pjesmu. Pa čak i ono što mnogi kažu - uvijek biti sa jednom osobom. Ja tu pravim malu razliku, jer su ljudi ipak kompleksna bića koja se uz to mijenjaju, tako da se to ne može porediti. Osim ako se ne nađeš u situaciji da jedna osoba uvijek jedno te isto govori ili jedno te isto radi, onda je i to pakao. To je dakle generalno ideja pjesme "Wraith", koja uz to ima i neku pozitivnu poruku, jer je na kraju krajeva dobro što stvari nisu vječne. Zaista mislim da stvari moraju završiti da bi se desilo nešto novo. Zato meni nikada neće biti jasna ta potreba za vječnim životom. Kada se čovjek rodi, jedino što sigurno može znati jeste da će umrijeti, a mi se svi pravimo da to nije tako i izmišljamo i tražimo, a sve zato što nas je strah umrijeti. Ja sam lično skoro siguran da kada umrem, da se moj život neće nastaviti u ovom obliku (smijeh). A treba računati i na to da se možda uopšte neće nastaviti. Da je to, to. Ja sam se s tim pomirio i meni je to OK. Dakle, nećemo nikad dočekati da Dark Fortress napravi konceptualni album o vampirima? (Smijeh) Tako je! Vampiri su obični narkomani, a takvih likova ovdje gdje živim ima i previše. Vjeruj mi, to nije status koji mi imponira. Vampiri? Ne, hvala.  Razgovarajmo malo o samoj muzici, jer si ti prilično svestran. Sviraš flamenco akustičnu gitaru, imaš svoj thrash, death progressive bend Noneuclid, baviš se klasičnom muzikom, a sad si se počeo i šminkati za Dark Fortress... Šminkam se jer moram (smijeh). Ja sam u suštini thrash metal fanatik. Odrastao sam na Bay Area thrash metalu, pa sam se kasnije upoznao sa death metalom i kasnije sa black metalom. Šminkanje je dakle za mene bilo nešto sasvim strano. Ali, za ovaj žanr i za ovaj bend, ovakav imidž i te kako ima smisla jer pridodaje vizuelnom aspektu. Tako je, bend Dark Fortress sigurno pripada subkulturi black metala. Kakav je tvoj stav kao nekome ko se na dugo i široko bavi muzikom prema diskusiji ko pripada black metalu, a ko ne? Ja sam počeo da slušam black metal sa albumom "Under The Sign Of The Black Mark" od benda Bathory, a to je bilo negdje 1987. godine. Prije toga sam naravno slušao Celtic Frost i sve što je nekako bilo zlo. U to vrijeme nije bilo ove dogme kao danas. Sada se snimaju dokumentarci o black metalu, intervjuišu kriminalci, pravi se hype od nekog pokreta neonacizma, neofašizma, true norwegian ovo, true norwegian ono, a o muzici, nema apsolutno ništa! Meni je teško u svemu tome naći mjesta za mene ili za Dark Fortress, iako mi jesmo black metal. Album "Ylem" je black metal, sa svim svojim clean gitarma, clean vokalom na kraju i aranžmanima. Nerviraju me djeca koja trube o true black metalu, a ne znaju da je muzika bitna, a ne koliko zločina čovjek ima u dosijeu. Da li sad treba svako od nas iz benda da ubije nekoga da bi bili pravi black metal bend, jer ovako nismo? Smiješno. Sa druge strane black metal počinje da širi svoje granice, pa postaje jedan od najinteresantnijih žanrova. Čak su i bendovi kao The Devil's Blood koji nemaju nikakve veze sa metalom dio današnje black metal scene. Tako je. Ovdje u Holandiji svi pričaju samo o tom bendu iako njihova muzika nema veze sa metalom. Ali, to je očito tako da se black metal prvenstveno definira preko ideologije, pa tek onda preko muzike. The Devil's Blood su istinski satanisti, pa su zato dio scene. Oni reprezentiraju ideologiju, pa čak formiraju religiju. Koliko to sada ima veze sa muzikom, to je drugo pitanje, isto kao i to kako se odnositi prema ideologiji.  Slažem se, ali je isto tako istina da ako muzičar ima motivaciju, iskrenu motivaciju, šta god ona bila, to se čuje u muzici. Meni The Devil's Blood zvuče autentično, meni Dark Fortress zvuče autentično. Ne mislim da ste grupica omiljenih zetova koja želi da bude opasna kroz black metal ili da se to radi radi novca. Iskrenost i motivacija je ono što trenutno nalazim u black metalu i to ga po mom mišljenju u današnje vrijeme čini jako zanimljivim. Black metal ima sadržaj i to uvijek. Vidi se da ovdje nije u pitanju samo muzika ili koliko čovjek svira skala, već je bit u iskazu, pa evo i u ideologiji. Možemo se sad svađati oko toga kod koga je kakav sadržaj i da li je nešto glupo ili ne, ali si generalno u pravu - autentičnost je tu. Ne mora to sada biti samo slučaj u black metalu. Ja samog sebe nikada nisam ograničavao na jedan žanr i uvijek sam nalazio dobre bendove i u žanrovima koji mi se ne sviđaju. Ja sigurno nisam reprezentativan za cijelu scenu, jer se nikad nisam ograničavao samo na black metal, tako da ja sada ne bi previše generalizovao. Što se tiče mene, ako postoji sadržaj i bend to prenosi autentično, onda su velike šanse da sve u kompletu ima određenu vrijednost. Ti si kako sam kažeš došao iz potpuno druge sredine. Šta je to što te motivisalo da budeš kreativan unutar benda kakav je Dark Fortress? Kao prvo, poznavao sam kreativce unutar benda već neko vrijeme i uvijek sam ih cijenio kao prijatelje i kao muzičare. Kada je došla ponuda, naravno da sam se intenzivnije pozabavio materijalom benda i muzika me očarala. Mislim da je Dark Fortress uvijek ima svoje lice, dakle određenu originalnost, imaju muzičku klasu i dostojanstvo. Imaju gore pomenuti sadržaj i to mi se jako svidjelo što se tiče kreativnog ventila. Pored toga sam uvijek imao osjećaj da Dark Fortress žive metal. Taj bend u sebi sigurno ima duh heavy metala i to se osjeti u muzici, ali pogotovo na bini. Ima hiljadu black metal bendova koji mi se sviđaju studijski, a onda su dosadni uživo, jer samo stoje i bulje sebi u pupak. Dark Fortress je tu drugačiji. To sigurno ima veze i sa tim da niko od nas nije isključivo black metal fan, naprotiv! Mi svi slušamo razne žanrove. Ja kao neko ko piše dosta o metalu moram slušati sve žanrove i moram priznati da mi je trenutno na sceni najzanimljiviji upravo black metal. Imam osjećaj da se ovaj žanr tek sada ponovo probudio i da bendovi imaju hrabrosti napraviti nešto novo. Do prije koju godinu si imao ili bendove koji i u novom mileniju moraju zvučati kao Venom ili si imao simfonijske bendove a la Dimmu Borgir. Sada tu ima svega od The Devil's Blood, preko Negura Bunget, Wolves In The Throneroom do Dark Fortress... Tako je. Mislim sam početak black metala je bio prilično raznolik, jer su postojali svjetovi između Venom-a, Bathory-a ili Celtic Frost-a. Pa je čak i druga generacija imala svoje karakteristike. Recimo jedan Emperor. Oni nisu bili niti Darkthrone, a ni Dimmu Borgir, a opet 100% black metal. Mislim da je moguće naći dobre bendove u svakom periodu. Ako čovjek pokušava tražiti generalno dobar stil, onda će se veoma brzo razočarati. U potpunosti se slažem s tobom da bendovi unutar black metala sada imaju hrabrosti da naprave nešto novo. Pogledaj novi Mayhem. Ja sam oduševljen! Za mene je ono black metal! Naravno, možemo se sad svađati da li je ono uopšte muzika, ali je sigurno umjetnosti i jako je crna, mračna, zla i kao da se raspada i meni lično se jako sviđa.  Ti si prvenstveno gitarista i to obrazovan i sviraš klasiku i flamenco. Kada pogledam ove tvoje uzore, vidim da to nisu baš ona velika imena klasične muzike... Da (smijeh). Naravno, volim ja i Mozart-a, ali ovdje nije riječ o njemu. Sva ta imena koja vidiš su savremeni kompozitori koji su doveli klasičnu muziku na novi nivo. Za mene je to fenomenalno jer je puno tehnički i kompozitorski dobre muzike, čija mješavina je nekada izuzetno zanimljiva. Ja sam svirao klasične kompozicije gdje bubanj svira blastbeat. Granica dakle nema. Nekome je možda čudno što ja kao pjevač u black metal bendu sviram klasiku, dok to za mene nema neke prevelike razlike. Na toj sceni su muzičari genijalni i svi znaju čitati note, tako da je moguće svašta napisati i pustiti ljude da to sviraju. Zato mene sad zanima sljedeće. Mi smo skoro pa generacija i mi smo slušali metal prije ili u vrijeme kada su se pojavili i Bathory i Celtic Frost, a ti si svjedočio i bendu Venom. Mi poznajemo te korijene i pratili smo razvoj scene i logično je da su nakon toliko godina nama te stvari malo dosadile. Sada su tu generacije novih fanova black metala koje su jako mlade, od ranih tinejdžera pa nadalje. Njima su neke stare stvari potpuno nove. Mnogi uopšte ne znaju kako je zvučao recimo prvi Dimmu Borgir. Ali, da postavim pitanje. Da li je nama sada dobro samo i isključivo nešto što je novo ili i dalje postoje vrijednosti, stare eto kao Venom, koje su preživjele, a da su i dalje genijalne? Imam osjećaj da se danas sve što je novo karakteriše kao dobro, a sve što je staro - ne valja. To je jedno jako dobro pitanje i rado ću odgovoriti na njega. Daleko je važnije napraviti nešto što valja, nego nešto što je novo, jer pet minuta kasnije to više nije novo i već je došao neko sljedeći. Mislim da je prava stvar napraviti nešto kvalitetno dobro, što će onda položiti test vremena, a to je danas skoro nemoguće napraviti, jer svaki levat ima bend i svaki levat ima kompjuter na koji može snimiti svoje ideje. Kvalitet je opet daleko bolji, nego originalnost, jer ću ja uvijek rađe slušati kvalitetno dobar thrash metal album, nego lošu avantgardu koju u tom obliku niko nikad nije svirao. Dakle, ako napraviš nešto novo, a to je i kvalitetno, onda si napravio čudo i napisao si istoriju, a to je sve teže i teže što ne znači da ne treba i dalje pokušavati. Inspiracija je tu također jako bitna. Ja rado poredim komponovanje sa ribarenjem, jer niko ne može tek tako sjesti i reći sad ću da napišem hit. Pravo komponovanje je kao ribolov. Sjediš i čekaš i koncentrišeš se, ali nikako ne možeš kontrolisati kada i koja i kakva riba će da zagrize tvoj mamac. Ono što možeš da kontrolišeš je kako da se ponašaš kada zagrize. Tako muzičar sjedi i ima hiljade ideja i svakakve misli mu prođu kroz glavu i tu mora uhvatiti pravu misao prije nego "otpliva". A ako u startu ne sjediš i pratiš misli, onda ćeš je propustiti i ovako i onako (smijeh). Odlično poređenje i savršena misao za kraj. Hvala na vremenu i razgovoru i puno sreće sa albumom! Hvala tebi, bilo mi je zadovoljstvo! |
|||
