Intervjui 2008. Poisonblack (Ville Laihiala)
| Poisonblack (Ville Laihiala) |
Ville Laihiala, nekadašnji frontmen već sahranjenog, ali nikad zaboravljenog benda Sentenced, se vratio na scenu sa bendom Poisonblack. Prvi album po imenu "Escapextacy" je nastao još dok je Sentenced bio aktivan, tako da je zvuk tog albuma bio potpuno drugačiji od matičnog benda. Kako Sentenced-a više nema, tako Poisonblack polako počinje sve više da liči upravo na tog velikog brata. Sve je to dokumentovano na albumu "Lust-Stained Despair", a vala i na novom izdanju "A Dead Heavy Day". Da Poisonblack ipak nisu čista kopija to se može čuti, a da će ubuduće biti još drugačiji, to nam direktno potvrđuje sam osnivač benda Ville Laihiala. Ipak, trebalo je prvo diskutovati i govoriti o aktuelnom izdanju, koje nam predstavlja ovog čovjeka iz jako intimne perspektive, za neke možda i previše intimne. Al da nije tako, nikad vam ne bi bilo jasno zašto se Ville nekad predstavi ženskim imenom - Diane :)
Zdravo Ville! Kako je kod tebe u Finskoj? Ovdje je od sinoć ludnica, jer je sinoć objavljeno da je uhapšen dugotraženi ratni zločinac Radovan Karadžić... Ozbiljno? Čuo sam i ja za tog tipa. To su naravno dobre vijesti, pogotovo za vas. Jesi li onda i ti ovako umoran kao ja? Maltretiraju me ovim intervjuima, jedva govorim. Šta ću ti ja, to je dio posla, ali hajde, nećemo dužiti. Ovo je treći album benda Poisonblack, a ti si čovjek koji je već jako dugo na sceni i dobro znaš kako to sve hoda, pa sigurno znaš za ono pravilo da je kao treći album granica. Ili će bend uspjeti ili je sve propalo u nepovrat... Znam za to pravilo i ako ćemo realno, ja mislim da sam ja poslao sve u propast još prije nekoliko godina (smijeh). Šalu na stranu, pored samo biznis činjenice da je treći album jako bitan, ovo izdanje je za nas kao bend bilo jako važno. Još prošle godine kada smo svirali na silnim festivalima po Finskoj smo govorili o tome šta želimo uraditi, a to je snimiti pravi pravcati Poisonblack album i konačno pokazati da nam nije mjesto u nekom gothic rock fazonu u koji nas svi pokušavaju ugurati. Sa ovim albumom želim da razbijemo neke predrasude tipa kako mi pišemo jednostavne pop pjesme ili da sve pjesme pišem ja, pa ih donosim na probe i naređujem ostalima kako da sviraju. Poisonblack nije takav bend! Mi svi komponujemo pjesme i zato nam je važno da ovaj album uspije. Ne sada komercijalno kako si ti vjerovatno mislio, jer ne možemo predvidjeti kako će se to razvijati. Samo želim da uspijemo pokazati da smo pravi bend. Sve ostalo ćemo tek vidjeti. Ako išta, bar se nadam da će nas ovaj album podići na malo viši nivo.  Ako nekome ko čita nije logično zašto je treći album bitan, treba napomenuti da novi, mladi bendovi kada se dokopaju nekog ugovora sa diskografskom kućom obično potpišu ugovor na tri albuma. To je kao neka testna faza koja važi do trećeg izdanja, pa ako bend ima uspjeha i sa trećim, onda ima šanse da se produži ugovor. Je li i kod vas ovo zadnji album po ugovoru sa Century Media? Ako se dobro sjećam, nije! Mislim da smo mi potpisali na četiri, tako da nas neće tako brzo otjerati (smijeh). Sve što si rekao je naravno tačno i diskografske kuće razmišljaju na taj način, ali prema onome što znam i prema reakcijama ljudi koji rade u toj kući, oni su svjesni da je ovo dobar album i da će se naš komercijalni uspjeh samo povećati.  Na samom početku razgovora si rekao kako ovo izdanje treba da ustali stil i zvuk benda Poisonblack. Ako ćemo iskreno, vi ste po mom mišljanju imali svoj zvuk na albumu "Escapextacy" koji je naravno zvučao onako i radi pjevača JP-a iz benda Charon. Uslijedio je "Lust-Stained Despair", a evo sada i "A Dead Heavy Day" i obzirom da ti pjevaš i da bend zvuči žešće i prljavije, logično je da ova nova verzija benda ljude više asocira na Sentenced, zar ne? Pa, vidiš... to mene uopšte ne iznenađuje (smijeh). Prije nego nastavim, želio bih samo dodati da je JP fantastičan pjevač i jako dobar prijatelj. E sad, ja uopšte ne krivim ljude ako ih Poisonblack danas asocira na Sentenced. Pa očito je da bend danas zvuči potpuno drugačije nego na prvom izdanju, ali je to za mene savršeno logično, a evo i zašto. Poisonblack sam oformio jer sam imao mnogo pjesama koje nisu mogle da se uklope u stil benda Sentenced, uz to dodaj i pjevača kao JP i imaš prvi album. Nakon što smo mi sahranili bend Sentenced, ja više nisam imao razloga da pišem odvojeno za oba benda, već se nekako sve prelilo u Poisonblack. Ja sam na kraju krajeva ista osoba i ne želim da bježim od onoga što komponujem. Filozofija benda Sentenced je uvijek bila takva da je čovjek iskren prema sebi i prema sopstvenoj muzici, tako da ja zaista ne želim da poričem svoju prošlost. Želim na to dodati i to da ja nikada nisam kopirao Sentenced niti pokušavam sa ovim bendom da se pišam po grobu tog benda. Sličnosti naravno postoje, ali ima i razlika. Poisonblack je pun old school metala, nekad čak i Slayer momenata, kakvih u Sentenced-u nikada nije bilo. A i tekstovi su puno drugačiji.  Da, ovdje nema toliko pjesama o samoubistvu... (Smijeh) Tako je. A sa bendom Sentenced smo uradili ono što smo i obećali, ubili smo se (smijeh). Jako poštujem vašu odluku da sahranite taj bend i nadam se da ćete ostati dosljedni i da se nećete vratiti, iako je jasno da bi ste sa bendom Sentenced mogli zaraditi hrpu para... Sigurno, ali nama novac nikada nije bio bitan. Mi smo željeli da sviramo našu muziku, najiskrenije moguće i to smo uradili. Došli smo do kraja i sahranili bend i nemoj se uopšte sekirati. Nećemo se vratiti. Hajde onda da se zabavimo aktuelnim stvarima, a to je vaš novi album po imenu "A Dead Heavy Day". Zašto se album zove tako? Da li ima isključivo veze sa istoimenom pjesmom ili vi samim nazivom sugerišete da ljudi koji imaju loš dan trebaju da slušaju ovaj album? Vidiš, nisam baš zamišljao stvari takvima, ali zašto ne, album možete slušati kada imate zaista loš dan. S druge strane, možete ga slušati i na jako sretan dan (smijeh). U mojoj glavi se naziv albuma ipak vezao za samu pjesmu, a meni je trebalo skoro godinu dana da napišem taj tekst. Imao sam jako puno stvari u mom životu o kojima sam morao da razmišljam, da ih zapišem i prihvatim. To su razne greške koje sam počinio u životu koje manje-više sve imaju veze sa alkoholom. Pored toga je naziv i igra riječi obzirom da je ADHD posebna bolest (poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje, op.a.). Ne govorim sad direkt o toj bolesti, ali je osjećaj uzrujanosti i nesposobnost pronalaska mira sigurno važan dio albuma. Što se tiče emocija, mislim da na albumu možete naći i tugu i radost i ljubav i nadu, ali sve sa nekim osjećajem nelagode, a to je veza sa nazivom "A Dead Heavy Day" i ADHD.  Zanimljivo, pogotovo jer sam znao za tvoju borbu sa alkoholom, pa mi u vezi sa njim palo na pamet da je "A Dead Heavy Day" u suštini onaj dan poslje, dakle mamurluk... I jeste! Ima i toga, to je uvijek teška patnja. Ali je isto tako moguće imati težak i grozan dan i onda se lažeš da sve probleme možeš riješiti alkoholom, da bi ti sutrašnji dan bio samo još gori. Dobro, hajde onda da analiziramo album redom. Otvara ga uvod po imenu "Introuder", a onda ulazimo u pjesmu po imenu "Diane". Sad mi fino objasni ko je Diane? Upravo razgovaraš s njom! Molim? To je kao neka tvoja transvestitska uloga u koju nekad bježiš ili šta? (Smijeh) Upravo tako! Kako da to objasnim (pauza od nekoliko sekundi, op.a.) Ja sam u zadnje vrijeme dosta toga naučio o sebi samom, o tome kakav sam kao osoba. Ja sam potpuno drugačiji kada sam alkoholiziran nego kada sam trijezan. Kad sam pijan, ja sam Diane, a Diane nije dobra osoba. Ona je izgubljena i kao da pokušava da je ljudi prihvate, ali na sve pogrešne načine. Dakle Diane je prava kučka... To je najveća kučka na svijetu, jedna grozna osoba. Dobro, idući put kad te sretnem na nekom koncertu, prvo ću da pitam je li to Ville ili Diane, da znam da li da bježim ili da razgovaramo... To ti je pametna ideja. Naravno, ja sam pjesmu napisao sa humorom, kao zezanciju, ali u njoj ima jako mnogo istine. Jedan moj prijatelj je čuo završen album i nazvao me i pitao da li sam to napisao pjesmu o sebi i zaista jesam. Za mene je bilo strašno saznati neke stvari o sebi, a pogotovo mi je bilo teško shvatiti da su meni najbliži to znali i osjetili prije mene samog. I ako ćemo se zezati da sam ja "Diane", OK, bitno je da sam svjestan svog ponašanja. Iduća pjesma na albumu je ujedno i prvi singl "Bear The Cross". Tako je, to je naš singl koji će biti objavljen samo u Finskoj, jer ovdje postoji tržište za naše singlice. Već smo snimili i spot za tu pjesmu, ali mimo YouTube-a, sumnjam da će ga iko pustiti (smijeh). Kada sam počeo pisati tu pjesmu, osjetio sam da ima potencijala za singlicu i namjerno sam je ostavio jednostavnu sa dobrim i pamtljivim refrenom. Mislim da ovako ima velike šanse da se nađe na radio programu, te da će privući ljude da poslušaju i cijeli album i vide da tu ima još dosta toga da se otrkije. Ja sad ne želim da srozavam tu pjesmu, ali je činjenica da je ona i po mom ukusu previše jednostavna i sigurno nije onako duboka i kvalitetna kao neke druge na albumu. Upravo gledam nazive pjesama i ona koja mi odmah upada u oči je "X". Da li je ovo sada rimski deset ili je zaista "X" kao napoznanica? Kada sam napisao tu pjesmu i završio sve, nisam mogao da se odlučim kako da je nazovem, tako da je pjesme zaista "X" kao nepoznanica. Ta pjesma je inače puna moje intime, tako da zaista ne želim da govorim o njoj. Neka svako pročita tekst i neka posluša pjesmu i neka osjeća ono što osjeća, ne moram ja ovdje govoriti o tome šta ona meni predstavlja. Ko zna, možda mi moja podsvjest nije dozvolila da dam pjesmi ime. Najagresivnija pjesma na albumu je sigurno "Human-Compost". Sam naziv zvuči kao neka vesela Cannibal Corpse pjesma... (Smijeh) Da. Ta pjesma govori o čovjeku koji ne želi da živi, ne želi da funkcioniše, tako da bukvalno živi sam u svojim govnima i uopšte nema namjeru da nešto promjeni. Najrađe bi da nađe pištolj, pa da okonča svoje postojanje, ali je problem u tome što ne bi imao hrabrosti da povuče obarač i da ga ima. Hm, jel i ova pjesma o tebi? (Tišina, op.a.) (Smijeh) (Smijeh) Možda i jeste (smijeh).  Zanimljiv mi je i naziv "Hatelove". Šta je sad to? Mislim da je svako čuo za veze kada su obje strane jako loše jedna prema drugoj. Kada samo prave sranja i konstantno su oboje nesretni, ali ne mogu da se odvoje. Poznaju se jako dugo i komuniciraju sa jako malo riječi, jer se razumiju. Zato je u strofama jako malo teksta, sve treba da je jednostavno, dok u refrenu sve eksplodira. A to je ono kako završe sve stvari u životu, a pogotovo veze. U neko doba ti eksplodira u facu. Bit ću iskren, ova tvoja objašnjenja su super i jako zabavna, a drago mi je i čuti da si i ti sav pozitivan iako se vidi da ti nije bilo baš lako (smijeh). Zanima me i zadnja pjesma koja se zove "Only You Can Tear Me Apart". Da li je ona posvećena nekoj posebnoj osobi? Možda tvojoj djeci? Ta pjesma je moje izvinjenje i moja molba za oprost i da, posvećena je jednoj posebnoj osobi, ali to je sve što ću ti reći i otkriti. Očito je da je atmosfera albuma, pogotovo u tekstovima, jako teška i puna je osjećaja, dok sam omot asocira na nešto drugo. Ima čak ljudi koji tvrde da izgleda kao omot nekog metalcore benda. Zašto si se odlučio staviti na omot ovu bijelu lobanju, dok su do sada na vašim omotima bile neke gothic djevojke? To ima veze sa onom pričom kako želimo da se odvojimo od gothic rock scene, jer mi nismo gothic rock bend. Mi smo rock bend sa velikim uticajem metala. Da smo ponovo na omot stavili neku žensku, bilo bi kontraproduktivno. Lobanja je dakle tu iz dva razloga, kao prvo, to je najstariji rock n roll kliše. Lobanje su rock, to je tako. Sa druge strane se to uklapa sa samom pričom pjesama, jer sve što se dešava u njima potiče iz ove moje lude glave, koja je na kraju krajeva samo lobanja, kao i kod svakog drugog ljudskog bića. Mislim da prikaz lobanje pokazuje da je ovo sve ljudski. Uostalom, ljudi će se zapitati kada vide ovakav omot. Ovo nije nešto što očekuju od nas i sigurno će ih onda zanimati kakva je muzika. Kupiće album, odnjet ga kući i onda čuti potpuno sranje...  Ti si trenutno uspješan sa bendom Poisonblack, pogotovo u Finskoj, a Sentenced je imao svoje fanove širom svijeta. Jasno je u međuvremenu da je Finska puna metalaca, pa je došlo dotle da šaljete metal bendove na Evroviziju. Pitanje: Da li je ikada vas neko pitao da nastupate na Evroviziji i da li bi uopšte pristao na to, evo sada sa bendom Poisonblack? Nikada! Nikada to ne bih uradio. Znam da ima ljudi tamo vani koji bi me najrađe ubili zbog ovoga što ću reći, ali je za mene to cijelo natjecanje jedan loš vic. Evrovizija je katastrofa i meni uopšte nisu jasne ambicije benda koji nastupa na takvoj pozornici. Mislim, jasno je da će svako čuti za taj bend, ali je to opet eksponiranje pred publikom koja u suštini nikada nije željela imati veze sa metalom. Sjećam se kad je pobijedio Lordi i kako su svi govorili da je to trijumf za metal i možda jeste, ali na bojištu koje uopšte nije potrebno ovoj sceni. Lordi nije bend koji se meni sviđa, njih sluša moj šestogodišnji sin. U suštini nije ni to moj problem, moj problem je taj što Evrovizija nema nikakve veze sa muzikom. Motor i inspiracija te emisije je nešto sasvim drugo. Ako mene pitaš, ja ću rađe poboljšati moj komercijalni uspjeh na drugi način. Ja imam dovoljno novca da nahranim moju porodicu i naravno da bi bilo lijepo da imam više novca, ali nije tako gusto da moram da prodam vrijednosti koje su mi bitne. Kako ti kao veteran scene objašnjavaš ovu ekspanziju finske metal scene? Vidiš, ja ni na to ne gledam previše pozitivno. Ako sagledaš malo prošlu deceniju ili dvije, na metal sceni su postojali bendovi kao Amorphis, Stratovarius, Waltari ili Sentenced i mi smo radili ko mazge da sviramo turneje, da snimamo albume, a mediji nas uopšte nisu niti podržavali niti pazili. Tek sada, zadnjih par godina se nešto dešava, pogotovo otkako su se pojavili HIM, Nightwish i Apocalyptica. To su nekako bendovi koji su privukli pažnju medija i metal je danas zaista primarna muzika u Finskoj, dok je negdje drugo totalni underground. To ljudima koji ne žive ovdje zvuči super, dok se to meni nakon početnog oduševljenja polako gadi. Pa čovječe ovdje imaš reklame za gaće i grudnjake na televiziji, a u pozadini svira nekakav death metal. Nema više onog divljeg, onog revolucionarnog u metalu čega je bilo kad sam ja bio mlad. U moje doba kada si slušao Slayer ili Metallica-u i divljao okolo, to je bilo nešto posebno, sada su takvi likovi najbolji zetovi (smijeh).  Da li je možda upravo to razlog zašto ti sa bendom Poisonblack želiš pobjeći od ispoliranog gothic rock-a? Da, to je jedan od razloga! Danas je taj gothic rock toliko popularan da svaka diskografska kuća traži neki novi Nightwish ili neki novi HIM i na kraju im uopšte nije bitno da li tvoja muzika ima smisla, da li je uopšte kvalitetna, jer je bitno da izgledaš lijepo i da podsjećaš na te bendove. Pa svaki dan nikne tako neki bend i dobije ugovor i onda ne napravi ništa, jer su ti bendovi neponovljivi. Jedan je Nightwish i jedan je HIM. Ali radi te takve politike dosta bendova koji sviraju nešto drugo, a valjaju ili imaju nešto novo da ponude nemaju šanse. Radi toga želim da pobjegnem iz te kutije, jer mi ni po čemu ne spadamo u tu sortu. Izgleda da imaš čvrstu viziju oko toga kuda ovaj bend treba da ide i kako treba da zvuči. Da li možda znaš i kada ćeš okončati ovaj bend, kao što ste znali za Sentenced? Mogu ti reći da ovaj bend neće završiti u skoroj budućnosti. Sigurno je da ćemo i mi doći do momenta kada neće više imati smisla i onda ćemo biti dovoljno iskreni povući se, ali do toga još nije došlo. Što se tiče budućnosti, napisao sam već dvije-tri pjesme i jedna od njih je tako brza da izgleda da ćemo još više zaći u oldschool metal. Ali, o tome ćemo pričati za dvije-tri godine (smijeh). Važi. Ville, hvala ti na ovako iskrenom i zanimljivom intervjuu, bilo je super! Hvala tebi i javi se ako budeš nekad na koncetu, nisam se odavno ovako ismijao. |
|||
