Albumi Silent Kingdom - Legends Of An Old Grave
| Silent Kingdom - Legends Of An Old Grave |
 Ima nešto u ovoj Bosni i Hercegovini što me oduvijek fasciniralo i čudilo svaki put kada se suočim s tim nečim. Ima nešto u ovoj zemlji što nema nigdje drugo na svijetu i u ovom metal svijetu to najbolje pokazuje sarajevski Silent Kingdom. Ne, dragi moji, ne govorim ja ovdje uopšte o muzici, koja je puna sevdaha, autohtonog za ove prostore, već o nečemu sasvim drugom. Mislim, osvrnimo se malo, svi znamo gdje živimo, kakva je ovo sredina, a pogotovo za metal. Ili ne valjaš jer ne valjaš, ili ne valjaš jer si dobar, a ako još i uspiješ, e tek tada si fuj. I bez obzira što Silent Kingdom još uvijek nije "uspio", mislim komercijalno, dakle nisu još "fuj", ja ne mogu da se načudim činjenici da smo svi mi navikli da će Amir i kompanija, svake druge godine objaviti albume, kojima bi svaki drugi strani bend odavno već bio "fuj". Skoro pa da gledamo na sat i kontamo, evo sad će Amir... nije do njega, nije do muzike, nego ona diskografska kuća zajebala boju na omotu, pa se štampa opet... Je li to inat od strane Amira i benda Silent Kingdom, da u sredini gdje nikome ništa ne valja, gdje je Sizifov posao uopšte truditi se, a oni snime "Bloodless", pa ambiciozni "Reflections Of Fire" i sad "Legends Of An Old Grave"? Trebali bi biti fer pa spomenuti i jednako, ako ne i više poznatu Krv, ali nećemo sada miješati lončiće. Ima tu po mom mišljenju daleko više od inata, iako je i on tu. Šta je to zapravo, vjerovatno ne znaju ni oni sami. Oko nas se mladež drogira, bavi kirminalom i razmišlja, ili će se obogatiti preko noći, ili neće ni raditi, nego džepariti po tramvaju. Kako onda da jedan Silent Kingdom koji kao majstori nekog izumirućeg zanata u nekoj uličici a la Bravadžiluk, sjede i uporno rade i komponuju, vezu, otvaraju dušu, žive metal i sevdah i svaki stranac koji prođe pored zastane i divi se, fotografiše, komentariše, pa i kupi, a onaj naš kaže "ja budala" i prođe dalje, koliko god majstor Amir vrbovao ljudi da hvataju potencijalne ljubitelje zanata da uopšte provire u "radnju". Jok, skinuće oni to sa interneta... normala, garant će bit online, odmah nakon promocije. To ustvari uopšte nema veze sa kvalitetom muzike. Ona je opet odlična. Svako više zna da je Amir majstor u svojoj mahali, ima vala i ekipu koja radi i nadopunjuje i izvodi njegove ideje. Ove godine su one malo drugačije, onaj kontrast koji se mogao čuti na prošlom albumu sa uvodima i izuzetno žestokim i komplikovanim kompozicijama kasnije, ovdje više nije toliko izoštren. Melodični i brutalni dijelovi više ne ratuju međusobno, već na novom albumu po mom ukusu puno više harmoniraju. Inače su same kompozicije, ako ne malo manje komplikovane, onda sigurno jesu kraće i preglednije, što ovaj album čini kompaktnijim, svježijim, a onda vjerovatno i efektnijim u situacijama uživo, pred ono malo ljudi koji cijene rad benda i vjerovatno 2010. godine jedva čekaju novo djelo. I taman do tada ljudi neće moći da otrkiju sve detalje ovog albuma, bez obzira koliko on bio slušljiviji od prethodnih. Ne samo radi produkcije, već se ovdje kristalizuju i pojedine pjesme, koje su čisto kompozitorski zrelije nego prije, održavaju slušaoca uz bend i ne daju mu da odluta i vrati se samo kada čuje neku gitarsku melodiju. Jasno, i ovdje majstor Amir solo gitarom vodi glavnu riječ, ali nekako više ciljano, iskusnije i pametnije nego prije. Ako se igdje moglo više očekivati onda je to kreativnost bubnjeva, koji su, koliko god bili dobri, pored gitarskih vratolomija, tek dovoljni, a muzika sama ritmikom doslovno priziva neke udaraljke i percussion elemente. Čak je Amir dao i onima koji ne vole vokale kakvim se on služi jednu instrumentalu po imenu "Legends", koja pokazuje koliko je jak muzički iskaz ovog nevjerovatno originalnog i dobrog benda. Ne bi vala bilo na odmet i snimiti instrumental album. Samo nek nam Amir da još, a i to ćemo negdje onda ukrast. Trudi se Amir, radi neumorno, pa čak i omote smišlja i oblikuje ne bi li privukli ljude da ipak kupe album, a ne da ga kradu sa interneta, pa čak se doda i prišivač i broš, još i džeparac da nam počne dijeliti... Sve džaba... Silent Kingdom nikad neće biti "fuj", nakon ovog albuma će malo ko smjeti reći da nešto ne valja, jer je i produkcija ovaj put daleko, daleko bolja. I novi klavijaturista je ostavio pečat na albumu i sve je odlično. I šta sad? Amir i Silent Kingdom će na kraju proći kao naši stećci, kao naši stari mostovi, kao naša jajca, kao sve naše. Treba nam Marian Wenzel da nam kaže da je Silent Kingdom jedinstven. Treba nam Lajčak, treba nam Unesco, treba nam Oscar, treba nam Berlinale, treba nam Ćiro... Takva je ova naša zemlja čudna, takvi smo mi, eto, insani. Takvo je ovo naše "kraljevstvo budala"... 
|
||||
