Intervjui 2010. Avantasia (Tobias Sammet)
| Avantasia (Tobias Sammet) |
Tobias Sammet je workaholic, frontmen benda Edguy u kojem je ujedno i glavni kompozitor, a pored toga ima i projekat Avantasia u kojem pored komponovanja, aranžiranja, pjevanja, produciranja svira i bass gitaru. Upravo Avantasia jeste tema ovog razgovora jer je Tobias pod tim imenom objavio dva albuma u isto vrijeme. Riječ je o nastavcima albuma "The Scarecrow" koji se zovu "The Wicked Symphony" i "Angel Of Babylon". Sammet je tako objavio 22 pjesme, bez uvoda, instrumentala ili nekih drugih detalja koji produžavaju albume bez dodatne kvalitete, te stvorio dva albuma koja treba i shvatiti kao odvojene cjeline. Obzirom da je riječ o konceptu, mi smo se u razgovoru sa ovim malim genijalcem koncentrisali na sadržaj same priče, a onda smo razgovarali o odabiru glumaca (pjevača), današnjoj muzičkoj sceni i o tome koliko bi se isplatilo snimiti porno film. Tobias Sammet se nije samo pokazao kao odličan muzičar, već i kao jako duhovit sagovornik, kojem nikad nije dosta zezancije. Osim toga je toliko sa obje noge na zemlji da se uopšte ne primjeti da je čovjek polako, ali sigurno avansirao među prave hard rock / heavy metal zvijezde. Uživajte u čitanju bar u pola onoliko koliko sam ja uživao ne samo razgovarajući sa njim, već i prekucavajući ovaj intervju.
Pozdrav Tobi! Evo konačno se čujemo ponovo. Zadnji put smo razgovarali još 2003. godine kada je Edguy objavio live album "Burning Down The Opera". Ali, obzirom na vrijeme, okrenimo se novim albumima tvog projekta Avantasia. Ja sam preslušao oba albuma i moram priznati da ti skidam kapu na ogromnom trudu, a vala se i isplatilo, jer su albumi više nego dobri. Hvala, hvala, takve riječi čujem jako rado (smijeh). I da znaš da sam se sjetio tvog imena kada mi je Wossi dao listu novinara. I obzirom da nećemo pričati o bendu Edguy, samo da napomenem čitaoce da i taj bend još postoji (smijeh). (Smijeh) Eto, super. Hajde onda da razgovaramo o projektu Avantasia prije nego analiziramo muziku albuma. Prvi konceptualni prekid se desio sa albumom "The Scarecrow", jer je tu počela ova nova priča. Ona prva dva albuma su bila više o samoj zemlji Avantasia i sve je išlo u nekom fantasy folu. "The Scarecrow" me je pričom puno više podsjetio na W.A.S.P. i album "The Crimson Idol". Paaaaa.... hm, ja naravno poznajem bend W.A.S.P. i album "The Crimson Idol", ali ne znam sad tačno o čemu je bila ta priča. Znam da je glavni lik neki muzičar koji ima neke svoje avanture i probleme i tu možda ima nekih paralela, tako da mi ne smeta ako neko kaže da ga moja priča podsjeća na to. Da li je sad to toliko slično ne bih ti znao reći jer se uopšte ne sjećam prave priče i detalja albuma "The Crimson Idol". Kako god, nema problema (smijeh).  Nisam ni mislio da si "ukrao" priču, ali je sigurno jedna paralela to što je i tvoja priča djelimično autobiografska isto kao kod Blackie-a na njegovom albumu... To je tačno. I moja priča je puna iskustava kroz koje sam prošao s tim što želim naglasiti da moj glavni lik nisam bukvalno ja, on samo ima neke moje karakteristike. Ja mislim da je to normalno i da se to uvijek dešava kada neki umjetnik izmišlja novog lika. Taj stvoreni lik mora imati neke osobine ili karakteristike koje se daju prepoznati i kod samog umjetnika. Kao što rekoh, ne znam detalje Blackie-eve priče, ali je moja više neka mješavina Goethe-ovog Fausta i Edwarda Škarorukog (smijeh). "The Crimson Idol" je koliko se sjećam realna priča, dok je moj pristup više bajkovit. Ja govorim u metaforama i moja priča nije tako dostupna u realnom životu kao što je "The Crimson Idol". Kod njega taj muzičar ima problema unutar same muzičke industrije, dok moj lik ima problema da komunicira sa vanjskim svijetom. On je kao neki autist koji jednostavno bolje razumije vibracije i uopšte ne može da nađe svoje mjesto u društvu. Mislim da se mnogi ljudi mogu naći u tome. Mislim da ima dovoljno ljudi tamo vani kojima se ova planeta prebrzo okreće i koji imaju problema da uspostave kontakt sa ljudima koji su u neposrednoj blizini. Moj lik to sve kompenzira kroz muziku i to prvo pasivno, slušajući je, a onda aktivno jer postaje katalizator vibracija. On te vibracije, obogaćene svojom ličnošću šalje dalje i ljudi ga odjednom primjećuju i čak ga smatraju božanstvenim. On taj odnos koristi kao zamjenu za ljubav, jer je nikada nije osjetio niti zna šta je ona zapravo, jer je čitav život bio izolovan. Naravno, vremenom postaje ovisan o tom osjećaju i počinje da stvara ambicije da stvori što veća umjetnička djela da bi dobio što više pažnje i poštenja. On vremenom postaje sve uspješniji i ljudi ga počinju smatrati božijim izaslanikom, a to naravno utiče na njega, jer mu je potpuno nepoznato. Uz to što je uspješniji, to su zamke života, razni grijehovi sve privlačniji, tako da ga stalno progoni njegova savjest. On se često budi nakon veikih uspjeha i postavlja si pitanja da li je to uopšte dobro što radi. On je dakle jedna podijeljena osoba, jedna osoba koja se lako voli, ali je usput i tragična. Mislim da se svaki čovjek može djelimično prepoznati u njemu i upravo to je ono što je meni kompletan projekat napravilo interesantnim. Eto, ja sam sad svašta ispričao, a uopšte se ne sjećam šta si me pitao (smijeh). (Smijeh) Vidim ja ti se raspričao, pa reko da ne smetam (smijeh). Koje dijelove priče nam donosi onda album "The Wicked Symphony", a koje "Angel Of Babylon"? "The Wicked Symphony" je prvi dio, dakle kvazi "The Scarecrow Part II", a "Angel Of Babylon" je treći dio. Nema sad nekog očitog prelaza između dijelova, već se priča hronološki razvija iz jednog albma u drugi. Može se pratiti uspon protagoniste i njegovo tonjenje u ekstazu, pa sve do kraja albuma "Angel Of Babylon".  Da li si i ovdje napisao sažetak priče u knjižici diska kao što si uradio za albume "The Metal Opera" i to onako na tvoj tipičan način pun zezancije? Ovaj put to nisam uradio, jer nisam želio da otkrivam sve detalje priče. Nisam želio da moram objašnjavati svaki detalj, a nisam neke stvari ni obradio muzički. To sam uradio da bi ljudi mogli slobodno interpretirati dijelove priče. Želim da ljudi koji slušaju album imaju prostora da ubace dio sopstvene ličnosti u priču. Ja dakle nisam imao ambiciju da ispričam gotovu priču, već da dam neki okvir i da onda utičem na nivou atmosfere ili osjećaja da slušaoci sami kroje određene detalje. Želio sam da izbjegnem stvari tipa "a sada hobiti šetaju kroz šumicu, e sad su stigli i sjeli su oko vatre" (smijeh). Ja sam radio sa metaforama jer ljudi svakako interpretirau pjesme. Ja sam pričao sa nekim fanovima koji su našli potpuno drugačija značenja u pjesmama koje sam napisao sa sasvim drugim mislima u glavi. Pa opet sve ima neki predivni smisao, jer je srž pjesme ili muzike tu. Ta srž nije konkretan tekst, već atmosfera koju stvara određeni slijed nota i to je ono što ljudima stvara slike u glavi. Meni je to super i to je ono što sam želio postići, a ne da ja sad dajem neki sadržaj biografije mog lika.  Sve to zvuči, a i kada pogledamo gotove albume i izgleda kao odavno isplanirano. Da li si ti odmah nakon albuma "The Scarecrow" znao da će ovo biti trilogija ili si ipak očekivao samo još jedan nastavak? Iskreno rečeno, mislio sam da će biti još samo jedan nastavak (smijeh). Ako se sjećaš, ja uopšte nisam planirao nastaviti projekat nakon albuma "The Metal Opera", ali onda sam počeo pisati neke pjesme i onog momenta kada smo odlučili da će to biti Avantasia i da će album biti "The Scarecrow" imao sam negdje oko 20 gotovih pjesama. Uzeli smo prve pjesme i od toga smo napravili "The Scarecrow", a onih 8-9 što je ostalo smo ostavili na stranu i rekli smo da će to biti "The Scarecrow Part II", ali tek kad za to dođe vrijeme. "The Scarecrow" je onda objavljen, super se prodavao, osvojio je top liste, pa smo išli na svjetsku turneju. Poslje toga sam radio na novom albumu benda Edguy i tek početkom 2009. godine sam rekao, vrijeme je za "The Scarecrow Part II". Ponovo sam preslušao one pjesme koje su ostale, s ti što želim naglasiti da te pjesme nisu ostale jer su lošije, već zato što su hronološki za drugi dio. U međuvremenu sam naravno skupio još ideja i baš sam pomislio, ako "The Scarecrow Part II" bude imao 12 ili 13 pjesama i to je ok. Ali kada sam primjetio da će to ipak biti 14, pa 16, pa na kraju 22 pjesme, shvatio sam da to nije samo "The Scarecrow Part II", već i "The Scarecrow Part III".  Prije nego krenemo u analizu oba dijela, zanima me finansijski aspekt takvog rada, iako vjerujem da tebe puno više zanima umjetnički dojam, a ne komercijalni uspjeh... Naravno da me interesuje komercijalni uspjeh! Ko god tvrdi suprotno, laže (smijeh). Pa dobro, normalno (smijeh). Upravo zato me zanima sljedeće. Ti si sada objavio preko 2 sata muzike, na dva albuma u isto vrijeme. S jedne strane će ljudi rado kupiti dupli album po povoljnoj cijeni, sa druge strane postoji opasnost da se zasite masom materijala i onda uopšte ne obrate onoliko pažnje na djelo kao što bi to uradili da je jedan album u pitanju. Da li te je strah da će neke dobre pjesme potonuti u masi? Da (smijeh). Ta opasnost naravno postoji. Što se tiče cijene albuma, niti ja, niti diskografska kuća možemo garantovati po kojoj cijeni ćete ih naći u prodaji, jer zadnji prodavač kreira cijenu po svom izboru. Ja mislim da sam čuo kako je negdje kutija sa oba albuma koštala 35 Eura, a negdje i 65. Jedno je ipak sigurno. Dva albuma objaviti u isto vrijeme, čisto komercijalno, nije bolje od sistema objave albuma sa razmakom od 6 mjeseci ili više. Tako smo uradili sa albumima "The Metal Opera". Snimili smo ih skoro u isto vrijeme, ali smo ih objavili sa razmakom od 8 mjeseci. Praktično, jednom snimali, dva puta naplatili (smijeh). Isto smo mogli uraditi i sada, ali ja to jednostavno nisam htio. Nisam želio da na silu ostavljam materijal za kasnije, pa da onda u intervjuima glumim kako sam upravo izašao iz studija gdje sam snimio zadnju vokalnu dionicu. Želio sam da završim sa ovim projektom. Kod umjetnika ti je to kao kod vulkana. To mora izaći iz tebe i onda si miran, bez obzira što bi komercijalno bolje bilo da sam objavio albume jedan za drugim. Nisam ja sad toliko siromašan da sve moram podrediti komercijalnom uspjehu. Ja sam želio kompletan projekat okončati, finalizirati i objaviti, tako da ja mirne duše mogu da se posvetim drugim stvarima. Što se tiče umjetničkog dojma, mislim da pjesme neće potonuti onoliko koliko su mogle. Upravo zbog toga sam insistirao da Nuclear Blast fanovima da do znanja da su ovo dva različita albuma. Jedan je "The Wicked Symphony", a drugi je "Angel Of Babylon". Dva naslova, dva omota, dva djela. Rekao sam im da nije problem da albume objave u zajedničkoj kutiji, ali, ljudi moraju znati da su to dva odvojena albuma. Mislim da će i fanovima tako biti lakše da slušaju djelo, nego da im je rečeno, evo vam dupli album sa 22 pjesme. Ja želim da ljudi svjesno prvo slušaju "The Wicked Symphony", pa tek kad njega svare pređu na "Angel Of Babylon". Ipak su ovo zaista dva potpuno drugačija albuma. Nije ovo kao kod nekih dupli konceptualni album na kojem je u suštini 10 pjesama, a onda 7 instrumentala, pa 2 numere gdje se samo priča i onda još intro i outro. Ja sam snimio 22 prave pjesme, nudim ljudima preko dva sata pjesama, a ne dupli koncept album od dva sata gdje je 45 minuta pjesama, a ostalo su izdrkavanja na klavijaturama.  To je naravno sve super, ali mi danas živimo u jednom tako glupom vremenu gdje je sve fast food, pa i muzika. Internet i mp3 tehnologija to još pogoršavaju, tako da ljudi i da hoće imaju sve manje vremena da se posvete jednom albumu... Hej, i ti i ja smo malo stariji i mi se toga još sjećamo. Pa mi smo kopali po pločama satima. Posjeta prodavnici ploča je bila svakodnevnica i onda to listanje istih. Pa kupiš ploču i držiš je u rukama kao najveće blago na svijetu i nosiš je kući. Ako hoćeš kopiju, moraš je presnimiti sa super linijom na kasetu, inače će ti šuštati. Sve je nekako rađeno sa puno više ljubavi nego danas. Pa čovječe ja dan-danas znam kako miriše ploča "Live After Death" od Iron Maiden-a! Danas klinci možda znaju koliko je megabajta neki album, ali ja znam kako "Live After Death" miriše! Pa ljudi moji, ja mogu da prepoznam 1000 ploča samo po mirisu (smijeh)! Mogao bi se prijaviti na "Wetten dass..." (najgledanija emisija svih vremena u Njemačkoj gdje se obični ljudi sa specijalnim sposobnostima klade sa estradnim zvijezdama, op.a.) i kladit se da mogu prepoznati 1000 heavy metal ploča samo po mirisu. (Smijeh) Pa nije ti to loša ideja, pogotovo ako ti već ne polazi za rukom da te zovnu kao Scorpions-e da gostuješ sa pjesmom (smijeh). (Smijeh) Pa da! Scorpions-i uvijek tamo nastupaju, ali Scorpons-i su jedna klasa iznad ovoga što mi radimo. Oni su super zvijezde. Ja mogu možda da njušim ploče (smijeh). (Suze mi idu na oči od smijeha) Super, dao si mi odličan prelaz na temu silnih pjevača koji gostuju na albumu. Klaus Meine iz Scorpions-a je naravno tu i to na prvom singlu "Dying For An Angel". Tu je onda jedna masa pjevača i mene užasno zanima sljedeće. Da li si ti napisao sve pjesme, pa napisao priču i onda razmišljao ko bi najbolje odgovarao kojoj pjesmi ili ste išli po principu - "da mi vidimo koga možemo uopšte dobiti za ovaj album"? Ne, ja zaista prvo sve napišem, pa onda razmišljam čiji glas bi se mogao najbolje uklopiti u ideju pjesme i muzički raspon. Na primjer pjesme koje pjevaju Tim Owens ("Scales Of Justice") i Jon Oliva ("Death Is Just A Feeling") sam davno napisao i imao sam tekstove, ali još nisam nikoga pitao da ih pjeva. Onda sam ih slušao i razmišljao čiji glasovi bi najbolje odgovarali. Oni su mi odmah pali na pamet i ja sam ih kontaktirao i kao što vidiš obojica su se odazvali i dali su sve od sebe da to bude dobro. Ja dakle uvijek radim tako da napišem muziku, pa tek onda gledam koji bi pjevač odgovarao. Sa druge strane postoje pjevači... ma recimo to ovako - da sada meni zazvoni telefon i na liniji je Paul Stanley (Kiss)... (smijeh)... ili Bon Jovi i kažu: "Tobias, molim te, samo jednu malu ulogu za mene." - pa tu bi odmah uzeo prvu pjesmu i rekao bi im da si mogu odabrati šta žele da pjevaju. Znači ako se to desi, možda napišeš i "The Scarecrow Part IV"? Ja bi za to uradio sve... čuješ li, ja bi za to uradio šta god hoćeš (smijeh). (Smijeh) E, to ćeš morati da kažeš nekom novinaru čije se novine čitaju, a ne meni, pa možda Bon Jovi ili Paul Stanley pročitaju šta si im poručio (smijeh). Ali bez zezancije, ja čak mislim da si ti napisao bolju pjesmu za Tim Owens-a nego što je on sam sebi uradio... Pa, ne bi ja sad da sudim, on je vrhunski pjevač i ja jako cijenim njegovu karijeru, pa ako se njegovim fanovima sviđa i moja pjesma sa njim, onda je to super.  Time želim da kažem da si zaista uspio da nađeš adekvatne pjevače za pjesme koje si napisao. Da si probrao nekog drugog možda ništa ne bi valjalo. (Smijeh) Pa naravno. Odabir pjevača je u suštini najvažnija stvar u ovom projektu. Ali kao prvo, ja ti uopšte ne mogu opisati koliko sam ja sretan i ponosan i zahvalan što mogu da imam ovakve pjevače, ovakvog kvaliteta i sa takvim karijerama iza sebe na mom albumu. Ja sad nisam ciljano išao na neke super zvijezde heavy metala, već sam gledao ko dobro odgovara. Možda će neko reći da sam pokušavao da pridobijem što više zvijezda da bi se album bolje prodavao, ali to nikad nije bio moj cilj. Ja moram da poštujem i fanove tih muzičara. Fanovima je naravno drago ako vide da neki njima dragi pjevač učestvuje u nekom projektu, ali samo pod uslovom da je i pjesma dobra. Jer ako je pjesma sranje, bez obzira ko je pjeva, bit će sranje. Ne samo da moraš imati dobre pjesme, već moraš imati pjesme koje su dostojne toga da je ti ljudi pjevaju. Ako već uspiješ nagovoriti jednog Klaus Meine-a da pjeva na tvom albumu, onda mu moraš dati dobru pjesmu da pjeva. Jednostavno nije kulturno napisati bezveze pjesmu i dati je jednom Meine-u. A onda to naravno niko neće htjeti ni da čuje, voljeli oni Scorpions-e ili ne. Ja sada neću previše da tupim o mom načinu pisanja pjesama, ali ako imaš dobre pjesme i onda još takve ljude sa takvim angažmanom, onda si napravio dobru stvar. E vidiš to me podsjetilo na jednu zagonetku. Prije par godina sam sjedio u Beogradu na koncetu grupa Helloween i Gamma Ray sa Michael-om Weikath-om i Kai Hansen-om. I pričamo mi tako o svemu i naravno dođemo na temu Michael Kiske. Ja sam ih pitao kako je moguće da Kiske svugdje priča da nikad više neće pjevati u metal bendu i da ne dolazi u obzir da pjeva sa Hansen-om i Weikath-om, a onda ga ti nazoveš i on pjeva na bukvalno svim tvojim albumima. Kako ti to polazi za rukom? Mislim da to ima najviše veze s tim što ja nekad izgledam kao cuko star 8 sedmica. (Opšte urlanje od smijeha, op.a.) Ne znam majke mi kako da to drugačije objasnim. Ljudi jednostavno nekad ne žele da urade neke stvari, ali onda pričaju kako sam ih ja tako lijepo zamolio, pa to ipak urade... ono kao zadnji put (smijeh). Bez zezancije, Michael Kiske i ja se sasvim dobro razumijemo. Mi poštujemo jedan drugog i mislim da smo si dragi. Svaki put kada nešto otpjeva, ali stvarno svaki put kaže kako on to u stvari ne želi da radi, jer to nije muzika za koju želi da se veže, ali kao fino sam ga zamolio, a i nije loše urađeno. On to tako priča u intervjuima i ja to uvijek shvatim kao kompliment (smijeh).  Vjerujem ti, ali eto, njima dvojici to ne polazi za rukom, a na turneji su svirali neke pjesme zajedno što je za fanove benda Helloween bilo super. Samo je falio još i Kiske... Da, ali ja mislim da se to neće desiti ni za 200 godina. U suštini šteta, jer bi i ja to volio da vidim, iako bi to bilo malo ne fer prema Andi Deris-u. Mislim, ljudi moji, Andi je već preko 16-17 godina pjevač benda Helloween i vrijeme je da se to tako prihvati. Za mene su to ipak na neki način dva različita benda i oba imaju svoje prednosti i mane, ali meni je to sasvim ok. Ja se zaista pitam da li bi Kiske uopšte mogao uživo otpjevati turneju sa bendom Helloween, čito fizički i glasovno, to ti vjerovatno najbolje znaš... Mislim da bi mogao, bez zezanja. Pa imao je dovoljno vremena da se odmori i regenerira (smijeh). Kiske nije pjevao turneju preko 17 godina! Za to vrijeme smo mi otpjevali preko 1000 koncerata, dok je on mogao da pazi i njeguje glas. Mislim da mu je vrijeme da nešto napravi. Kad smo već kod odmaranja, najavio si da ćeš nakon objave albuma napraviti pauzu i da ćeš se izležavati i da nećeš raditi ništa. Kako ti to ide? Nikako! Pogotovo sad kad je Avantasia skočila na drugo mjesto top liste, sve je više i više posla. Ja sam u stvari mislio da su dani promocije prošli, ali evo pričam sa tobom i imam još stotinu nekih intervjua sa inostranstvom, ali sam jutros dao i intervju za Bild (najtiražnija žuta štampa iz Njemačke, op.a.) (smijeh). Dakle, od mog ljenčarenja nema ništa.  Ko je uopšte broj 1? Broj 1 je Unheilig, to je neki gothic projekt koliko ja znam. Mi smo drugi i uspjeli smo preskočiti Amy Macdonald, a to valjda nešto znači. Njen prošli album se samo u Njemačkoj prodao u preko 800.000 primjeraka. Ozbiljno? Iskreno rečeno, nisam znao da je danas uopšte moguće prodati toliko albuma pored silnog interneta... Pa, izgleda da je moguće ako se zoveš Amy Macdonald... možda bi i ja trebao promjeniti ime (smijeh). Ili da sasvim slučajno snimiš neki porno film pred objavu albuma... (Smijeh) Nikakav problem, to je najlakše! Lakše nego promijeniti ime (smijeh). Vratimo se na Avantasia-u. Trenutno nemaš odmora radi promocije, ali šta misliš, da li ćeš imati mogućnosti da sa ovom ekipom i ovim materijalom ideš na turneju? Ne, nema šanse. Mi nismo ništa planirali i ja ne želim sad da to pod svaku cijenu otpišem kao nemoguće, ali iskreno mislim da je to čisto organizatorski neizvodivo. Ali nikad ne reci nikad. Dobro Tobi, hvala ti na informacijama. Zaista sam uživao, a i rijetko kad ovako nasmijao. Želim ti puno uspjeha i nadam se da ćemo se opet negdje vidjeti, možda neki Metal Camp? Metal Camp ove godine ne, jer smo bili prošle. A hvala tebi na intervjuu i podršci i meni je bilo zabavno. |
|||
