The Aebyss

Da euforija daje krila nije pokazao samo Ćiro sa našom reprezentacijom, već i većina stare garde thrash metala. Tako realno slabiji igrači ili veterani thrash metal scene iz sebe izvlače onih dodatnih 5 ili 10% koji ih onda čine izvanrednim. Pa samo pogledajte Metallica-u sa "Death Magnetic", Megadeth sa "Endgame", Exodus sa "The Atrocity Exhibition", a vala i Slayer sa "Christ Illusion". Pogotovo je "Christ Illusion" u suštini prosječan album, ali sama činjenica da se vratio Dave Lombardo, te da Slayer ponovo svira istinski thrash metal je bilo sasvim dovoljno da srećete ljude na ulici koji se deru "Slayeeeeeeeeeer!" u sred bijela dana. Naravno, svima koji vole ovu scenu je ovakav razvoj benda Slayer pozitivan, ali je bilo pitanje šta će uraditi kada se smiri euforija, pogotovo ako znamo da očekivanja uvijek ostaju ista - ljudi hoće novi "Seasons In The Abyss" ili novi "Reign In Blood", a može vala i "Hell Awaits" ili čak "South Of Heaven".
Odmah dakle da rasčistimo, "World Painted Blood" nije novi "Seasons In The Abyss", ali... Ali šta? E pa ako mene pitate, "World Painted Blood" je nekoliko stvari: kao prvo, bolji od "Christ Illusion", a može se uvrstiti i među albume "South Of Heaven" i "Seasons In The Abyss" iako im kvalitativno nije ni blizu, a i kako bi bio kad su to besmrtni klasici. Pa ipak, "World Painted Blood" nudi ono što "Christ Illusion" nije ni u pola. Tu je raznovrsnost pjesama, tu su sulude harmonije ("Beauty Throgh Order"), mirni dijelovi od kojih vas hvata jeza, ("Playing With Dolls") a onda opet tako brze i vratolomne pjesme, da smo čak prvi put u istoriji benda čuli nešto kao blastbeat! ("Public Display Of Dismemberment"). Tu su i ritmičke igre koje tu i tamo podsjećaju na legendarnu "Skeletons Of Society" i to u naslovnoj pjesmi "World Painted Blood". Tu su onda ponovo tekstovi o raznim serijskim ubicama, ali i posmatranja političke scene i prilično smjelom kritikom same Amerike ("Americon").
Inače Slayer na ovom albumu djeluje puno više kao cjelina i osjeti se da je bend uložio mnogo truda u sam songwriting. Sa druge strane je ipak jasno da ni ovaj album neće moći ispuniti vanzemaljska očekivanja fanova. Što se mene lično tiče, Slayer počeo razočaravati još 1995. godine, tako da me ovaj album čini više nego sretnim, jer ponovo odiše onim duhom zbog kojeg sam ga zavolio, te mi uz to nudi 11 kompozicija koje su u njihovom autorskom opusu sigurno najbolje u zadnjih 16 godina.