The Aebyss

Nakon dvije godine nam Ville Laihiala i njegov bend Poisonblack, fino i uredno serviraju novi album. U pitanju je četvrto izdanje po imenu "Of Rust And Bones" i ja moram priznati da nisam bio siguran šta da očekujem od ovog albuma. Štaviše, bilo me je strah da će mi biti dosadno, jer nisam uopšte imao pojma kako se jedan Poisonblack može dalje razvijati, a da ne upadne u stalna ponavljanja samog sebe. Tako me je onda na početku i ostavila ravnodušnim pjesma "My Sun Shines Black" jer je tipična Poisonblack stvar sa paralelama ka bendu Sentenced i to bez ikakvih iznenađenja. Naravno, fanovi benda će ovo očekivati, jer na kraju krajeva vole bend upravo radi ovakvih pjesama. Meni je više legla numera "Leech", pa čak i "My World" koje su zaista dobre kompozicije, iako su naravno krojene po istom, gore pomenutom šablonu. Slijedi "Buried Alive" koju će Century Media sigurno iskopati kao singl za album, jer se savršeno nadovezuje na prijašnje singlice benda. Dakle sve do sada je ovo prosječni Poisonblack album koji kao da ste već čuli hiljadu puta.
Ali, onda slijedi "Invisible"! Kao prvo, šokirala me je činjenica da pjesma traje preko 8 minuta! Dobro, mora se priznati da je bend već na prošlom albumu pokazao tendencije ka dugometražnim baladama u vidu pjesme "X", ali se to opet ne može porediti sa ovim što nam Ville ovdje prezentira. "Invisible" je pored toga samo jedna od tih dugometražnih numera, jer nas kasnije očekuju i "Down The Drain", te na kraju "The Last Song". E, upravo se ovdje krije jedno novo lice benda i to im tako dobro stoji, te na kraju opravdava i ovo izdanje, a i gore napisanu ocjenu. Dok su pjesme oko ove tri numere tipični Poisonblack, pa tako standardno dobre, upravo je atmosfera ove tri numere ono što ovaj album čini jako dobrim.
Melanholija spojena sa željom za samouništenjem je uvijek bila centralni iskaz benda, a to u ovim numerama postaje daleko jasnije i konkretnije. Pogotovo "Down The Drain" širi atmosferu polu prazne kafane u sitne jutarnje sate i jako je lako zamisliti pijanog Ville-a kako vam za šankom sa viskijem u ruci priča svoje jade. Fantastično urađeno i pogađa u sam centar! Dakle druga polovina albuma drastično popravlja dojam, jer su i pjesme kao "Alone" ili "Casket Case", bar meni, bolje od onih koje otvaraju album. Uz to je komplet djelo novim licem dobilo na autentičnosti, tako da slijepo vjerujete kada Ville pjeva "Dying of thirst". Jedino je za nadati se da ovo ipak neće biti "zadnja pjesma" benda, jer su i mimo svih očekivanja pokazali da ima načina za daljnjim razvojem.